ŠRD Klen | POVIJEST RIBOLOVA
589
page,page-id-589,page-template-default,ajax_fade,page_not_loaded,,,,wpb-js-composer js-comp-ver-3.6.12,vc_responsive
 

POVIJEST RIBOLOVA

Opći povijesni podaci o Svetoj Mariji, donjem Međimurju i ribolovu u Svetoj Mariji i donjem dijelu Međimurja   Korišteni su općepoznati podaci iz raznih knjiga, bilješki i napisa raznih autora. Na početku XI. stoljeća Međimurje je u sastavu mađarske županije Zala. U povelji kralja Stjepana Svetog, izdanoj 16. kolovoza 1024. godine, nabrajaju se posjedi i vlasnici posjeda u Zaladskoj županiji. Pored ostalog, spominje se i “…Bulchew cum piscinis suis in fluvio Drawa…” (Bulčev sa svojim ribnjakom na rijeci Dravi). Ribnjak Bulchewa mogao je biti samo u Međimurju. To je prvi do sada poznati indirektni spomen jednog lokaliteta u Međimurju koji je vezan uz ribolov (Vladimir Kalšan).  

  Dravski mlinovi u Svetoj Mariji i Donjem Vidovcu. Na lijevoj je slici Antun Gašparić kod svojeg „melina“   Međimurje se prvi put spominje u pismenom dokumentu tek u trinaestom stoljeću, u povelji pisanoj u Zagrebu 1226. godine (čuva se u arhivu zagrebačkog Kaptola). U njoj se navodi posjed Bistrica (kasnije Bistrec) na kojem je između 1334. i 1501. godine (otkad datiraju dvije najstarije kanonske vizitacije međimurskih župa) osnovana župa sv. Vida. U sastavu župe sv. Vida bila su sela Sveta Marija, Donja Dubrava i Donji Mihaljevec te utvrde Kotoriba i Legrad.   Godine 1350. Međimurje darovnicom dolazi u vlasništvo nekadašnjih erdeljskih vojvoda Lackovića i postaje jedinstveni feudalni posjed. Gospodar Međimurja je stanovao u palači čakovečke tvrđave i u upravnom se smislu Međimurje otada naziva Čakovečko vlastelinstvo. Međimursko su plemstvo činili sitni plemići (armalisti), ovisni o čakovečkoj vlasteli. U mađarskom popisu stanovništva iz 1467. godine Sveta se Marija spominje pod imenom Alltarec. Dr. Laszlo Hadrovicz u svom djelu “Murakoz helynevei” izvodi porijeklo imena naselja od kajkavske riječi za oltar – altar.  
  Rukavac stare Mure i rijeka Drava nakon izgradnje hidroelektrane   Mjesto se 1478. godine spominje i kao Družilovec (isto kao i u kanonskoj vizitaciji 1716. godine). Prema povijesnim podacima radi se o dva naselja koja su se spojila u jedno – Svetu Mariju. U doba Zrinskih, 1638. godine navodi se uz ime Altarec i ime Szent Maria. Zrinski su Međimurjem upravljali od 1546. do 1691. godine. Juraj IV, sin Nikole Šubića Zrinskog, otvoreno je priznavao da je protestant. Dao je sa Čakovečkog vlastelinstva protjerati sve katoličke svećenike, a protisti su oštećivali katoličke crkve. Josip Bedeković u svom djelu “Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum” kaže da u selu Sveta Marija kod Vidovca stoji vrlo stara crkva podignuta u čast Blažene Djevice Marije. U njoj se nalazio kip Blažene Djevice Marije koji je nadaleko bio poznat kao čudotvoran, a kojeg su protisti obeščastili. Iznesene podatke ipak valja uzeti s rezervom jer se povjesničari još uvijek ne slažu u ocjenama protestantskog razdoblja u Međimurju i njegova utjecaja na stvarni život stanovništva.  
  Nekadašnji izgled potoka Bistrec dok je još bilo puno ribe u njemu i izgled nakon melioracije   Broj obitelji i broj stanovnika godine 1671. u selima župe Vidovec bio je; Dubrava 112 obitelji 626 stanovnika; Kotoriba110 obitelji 393 stanovnika; Vidovec 29 obitelji 225 stanovnika; Mihaljevec 31 obitelji 138 stanovnika; Altarec 19 obitelji 123 stanovnika i Družilovec 11 obitelji  36 stanovnika. Kraljevska komora preko svojih službenika tridesetničara (carinika) u Nedelišću počinje popisivati dobra Zrinskih u Čakovcu u vrijeme kada je austrijska vojska već razgrabila mnoge stvari i nepokretna dobra Zrinskih. Iz izvješća od 29. lipnja 1673. proizlazi da je u Kotoribi bilo deset urni vina (oko 530 litara), Zrinski su bili vlasnici “senokoše Herđavica” (danas „Herđavice“ ili „Herđajce“) veličine 60 rali, koja je pripadala alodijumu (marofu) Čukovec, a ubirali su i godišnji prihod od maltarine (carinarnice) utvrde Kotoriba, te godišnji prihod od potoka Rakovnica i potoka Bistrica, bogatih ribom i rakovima. U spomenutim potocima ribolov je bio zabranjen, osim s dopuštenjem. O razvijenosti ribarstva uz Dravu govori i podatak da je vrijednost sprava za ribarenje obitelji Zrinski iznosila 1034 forinti, što je u to vri­jeme bila znatna svota. Osim toga rukavci i mrtvi kanali uz rijeku bili su pogodna mjesta za uzgoj ribe o čemu svjedoče i razni podaci o ribnjacima uz Dravu. Riba iz rijeke Drave je bila važna za prehranu stanovništva.  
  Tradicionalno oranje konjima i tradicionalno spremanje kukuruzovine nakon berbe kukuruza   Iz popisa stanovništva 1786. godine saznaje se da je Prelog imao 1.729, a Čakovec samo 1.048 stanovnika. Prelog je tada bio sjedište kotara u kojem su bile četiri upravne općine: Prelog, Kotoriba, Hodošan i Sveta Marija.   Iz popisa žiteljstva u Međimurju (1802.) doznajemo da je župa Donji Vidovec imala 1.310 žitelja i 367 kuća, Kotoriba 1.725 žitelja i 263 kuće, Donja Dubrava 2.057 žitelja i 550 kuća i Sveta Marija 1.319 žitelja i 296 kuća.  
  Potok Obnoga nakon melioracije i primjer po panju koliko se je voda povukla nakom melioracije   Mađarski znanstvenik Kiss piše da su Rimljani ispirali zlato na Muri i Dravi, i to kod Muravida (današnji Donji Vidovec), Svete Marije, Donjeg Mihaljevca te pretpostavlja da su kovnice novca u Sisku i Sremskoj Mitrovici upravo odavde dobivale sirovinu. Premda se radi o ispiračima zlata, oni su od davnina u Međimurju nazivani zlatarima. Međimurski “zlatari” bili su težaci koji su izabrali izazov hirovitih međimurskih rijeka u čijim su se bistrim vodama, među zrncima šljunka i pijeska, nalazila sitna zrnca zlata. U Međimurju je obrt ispiranja zlata nastao prije otprilike 600 godina, a stari zanati kao što su mlinarstvo, splavarstvo, ribarstvo i zlatarstvo stoljećima su uz poljoprivredu davali najveći dio prihoda.  
  Vidovski zlatari, prikaz dijela radnji pri ispiranju zlata   Zlatarenjem se u donjem međimurju u naseljima uz Dravu bavilo mnogo osoba. Povijesni podaci govore da je ispiranje zlata stari zanat, javlja se od 17. st., a razvilo se u 18. i 19. stoljeću. Zlato se ispiralo od kraja trećeg mjeseca pa do kraja kasne jeseni, no najbolje se ispiralo nakon poplava i viših vodostaja.   Krajem 19. stoljeća u Svetoj Mariji, Donjem Mihaljevcu, Donjoj Dubravi i Donjem Vidovcu ispiranjem zlata bavilo se gotovo 250 parova ispirača, odnosno 500 ljudi. Početkom 20. stoljeća Donji Vidovec se još smatrao centrom, gdje se da bi dopunili svoju zaradu – ispiranjem zlata bavilo 125 parova, a ovi su imali otprilike isti broj pomoćnih radnika; u Svetoj Mariji tim poslom se bavilo 25, Donjoj Dubravi 20, a Kotoribi otprilike isti broj. Godine 1939. u Donjem Vidovcu je bilo 129 čamaca i 240 zlatara, dok ih je u Donjoj Dubravi zabilježeno 20, Legradu 10, a u Svetoj Mariji 5 zlatara.   Drava je znala napraviti nove meandre ili se probiti u stare rukavce i time ostaviti stari tok u kojem je bilo puno raznovrsne ribe. Nakon tih velikih voda znali smo primjetiti neobične iskope i humke šljunka što je nas djecu čudilo. Saznali smo da su to napravili zlatari, kasnije smo ih i sretali i gledali kako oni to rade. Bili su to zlatari iz Donjeg Vidovca.  
  Dravski čun i izgled nekadašnjih zidova drvenih kuća od pruća   Ribolov je uz lov bio relativno važna grana gospodarstva. Za ulov ribe na Dravi i Muri plaćale su se određene takse. U novijoj povijesti, nakon Prvoga svjetskog rata, posebno poslije provedene agrarne reforme, u kojoj je najveći međimurski posjednik grof Eugen Festetić izgubio oko 16.000 jutara zemlje, nastalo je u lovstvu, a vjerojatno i u ribarstvu, pravo bezakonje. Stoga se Zakonom o lovu (i ribolovu) iz 1931. i pojedinačnim uredbama nastojalo uvesti nešto reda, pa je posebno pojačana i lovočuvarska služba u svim vrstama lovišta. Lovočuvari su ujedno obavljali i kontrolu ribolova s dopusnicima. Upravo u to vrijeme dolazi i do prvog javnog zakup lovišta na području katastarskih općina Donja Dubrava, Donji Vidovec i Sveta Marija (bez Donjeg Mihaljevca), a ostvarila ga je bogata židovska obitelj Hirschler iz Donje Dubrave.  
  Nizinski predio u dijelu Stanjski bereg (sada je to lovačka remiza) i kosci u košnji livade   Glavni je lovočuvar, točnije nadčuvar, bio Josip Bujan, gostioničar i posjednik iz Donjeg Vidovca, no koliko god se znao ulagivati gospodi Hirschler i održavati s njima prisne odnose, toliko je bio omraženiji u svom mjestu. Bio je bahat i naprasite naravi, sklon da sporove s gostima i susjedima rješava svojim korbačem (bikovicom). U njegovoj su nadležnosti bila tri lovočuvara: Vinko Hajdinjak za područje Donje Dubrave, Vid Šarkanj za područje Donjeg Vidovca i Martin Pancer za Svetu Mariju. Hirschleri nisu samo lovili nego su vodili brigu i o uzgoju divljači. Velika se pažnja posvećivala i poribljavanju potoka, a u potok Bistrec je pušteno i više potočnih rakova.   Priobalna naselja i stanovništvo nekad su mnogo više ovisili o »darovima i hirovima« rijeke Drave nego što je to danas slučaj. Uz mnoge druge djelatnosti vezane uz Dravu, vrlo važnu gospodarsku funkciju imalo je splavarstvo (ili kako kaže narod uz Dravu: fljojsarstvo). Ta je trgovina drvom na Dravi osobito cvala od početka 19. stoljeća pa sve do Drugoga svjetskog rata. Najrazvijenije poduzeće koje se bavilo splavarstvom imalo je sjedište u međimurskoj Donjoj Dubravi, blizu sutoka Mure u Dravu. Tu je bilo sjedište velike poduzetničke tvrtke Ujlaki-Hirschler i sin, koja je početkom 20. stoljeća zapošljavala i više od 500 radnika.   Donjodubravski splavari »kormanili« su svojim »fljojsima« od Maribora do Donje Dubrave, pa potom sve do Osijeka i dalje. Transportiranje drva Dravom vrlo je staro, vjerojatno su se tim poslom bavili i stanovnici uz rijeku još prije dolaska Slavena.  
Stari dobravski most
  Fljojsi su pristajali u Donjoj Dubravi gdje su se pripremale velike svečanosti i zabave Na mostu u Donjoj Dubravi   Dolazak fljojsi u Donju Dubravu bio je danima najavljivan pa smo mi djeca isto bili znatiželjni što je to i kako izgleda „fljojs“. Taj dan kada su trebali proći Dravom pokraj Svete Marije (petak ili subota) išli smo čekati u Staru šumu iz koje se vidio glavni tok. Znalo je biti 3 do 5 fljojsi. Koliko se sjećam u Donjoj Dubravi se pripremao veliki doček a održavale su se i vrlo posjećene zabave.   Donje Međimurje karakterizira nizinski reljef blago nagnut prema istoku, u smjeru otjecanja riječnih tokova, većim dijelom je aluvijalna ravnica između rijeka Mure i Drave. Obje velike rijeke povremeno poplavljuju i ponekad mijenjaju tok i tako stvaraju nove i brojne riječne rukavce. Desna obala rijeke Mure je zbog opasnosti od poplave za okolno stanovništvo utvrđena kamenom.  
[/vc_col

umn_inner]

  Ribolovnica izdana u Prelogu 07.03.1933. g.   Prije oko 50 i više godina, koliko se sam sjećam prilika u ribolovu, a i po pričanju starijih ribiča, okolica Svete Marije i donje Međimurje predio je bogat potocima i stajaćim vodama.   Osim rijeka Drave, Mure i Trnave, tu su bili već prije spomenuti potoci Bistrec (koji je svojim jednim krakom protjecao kroz Svetu Mariju pa dalje prema Fojseku, gdje se s drugim potocima spajao u veliki Bistrec). Potoci Obnoga i Rakovnica (Rakovnicu su neki zvali i stara Trnava), bili su značajniji potoci i s većim dubinama i širinama. Stajaće vode bile su u Črnom lugu, zatim Petretinski jarak, Dravica, Stanjski bereg, Šalamonova graba, Šloprog, Kranjčeva graba i druge manje stajačice.  
  Razni ribolovni alati i riba Linjak kojeg je u spomenutim potocima bilo puno   U stajaćim vodama su se vukli sakovi, lovilo se korpama, križacima, štapovima i na lecaljke. U potoku Mali bistrec (od brvi kod Behare do Konačkog mosta) djeca su lovila korpama, a nakon mosta pa do Fojsaka postavljale su se tkz. „huđice“, djeca su često znala ići u krađu riba iz huđica.  
  Stjepan Habijan i Ivan Kosec Djeca na kupanju u „Staroj šumi“   Sjećam se kada smo jednom priliko Josip Kvakan-Joži (sada pokojni), Edo Pavlic Ružićev (zvani Duci) i ja išli korpama loviti štuke u Stanjski bereg „trsti berek“ (sada lovačka remiza). Tamo da bi došli do vode trebali smo skakati od „buca do buca“, to su bile izrasline šaša iznad vodene površine a kad nebi uspio stati il skočiti na njega propao bi do pojasa u mulj. Nalovili smo puno štuka ali sve jako male, desetak njih smo uzeli doma. U tom predjelu štuka se idealno mrijestila. U povratku kući desio nam se nemili događaj kojeg se uvijek sječam. Nismo išli istim tragom natrag pa smo na jednom „bucu“ naletjeli na gnijezdo divljih pčela. Jaosiga nama, bježali smo, spoticali se a pečele su nas ubadale. Najgore je prošao Duci koji je imao puno uboda pa su s njime trebali ići kod doktora. Joži i ja smo imali po par uboda.  
  Ručno rađene ribolovne role  
  Lovci i mještani rado su dolazili na Dravu i njezine rukavce   U potocima Obnoga i Rakovnica lovilo se „sakovima“, mrežama s bubnjem (pernjacima), križacima, huđicama, a išlo se pecati i štapom. U Rakovnici sam u više navrata primjetio vidovske ribiče kako love sakovima, to je bilo jako nezgodno u potoku biti bos i skoro gol do pojasa a bilo je jako puno „pifki“ (pijavica) i barskih „kači“ (zmija)  
  Križaci „na žrt“ nekada su bili na Dravi a sada se mogu vidjeti na lijevoj obali Mure   U stajaćim vodama i potocima najviše je bilo štuke i čikova (piškora), a našlo se i klena, karasa (vurice), linjaka i sitne ribe kesege, crvenperke i kedera.   Malo je bilo ribiča koji su imali ribičke dozvole, većinom se lovilo bez njih, a posebno često to su radila djeca. Oni koji su imali dozvole, kupovali su ih u Kotoribi jer je tamo bilo najstarije društvo u donjem Međimurju. Kasnije su se formirala ribolovna društva u Donjoj Dubravi, Donjem Mihaljevcu i Donjem Vidovcu, pa su neki ribiči iz Svete Marije kupovali ribolovne dozvole u tim društvima.   Formiranjem društva u Donjem Mihaljevcu večina svetomarskih ribiča učlanila se u to društvo. Nakon osnutka ribičkog društva u Donjem Mihaljevcu odlazilo se na ribolov u Tršćane i iza pera na „frljonima“, predio uz Dravu kod Donjeg Mihaljevca.   Ribiči su lovili ribu najviše zbog osobne prehrane, a manje je bilo onih koji su prodavali ribu. U to doba, sjećam se, koristile su se već spomenute „huđice“ (jedna vrsta koša pletenog od vrbovog pruća), zatim „sakovi“ mreža s ravnim dnom koja se vukla po dnu. Zatim mreže s „bubnjem“, obični križaci mali ili veliki, križak „na žrt”, križaci na „telefon“, pletene korpe, „barduni“ osti, ljeskovi prutovi i „ljecalke na špagu“ odnosno samice.  
  U rijeci Muri bilo je nekada puno Kečiga, danas su rijetke i ribolov „križakom sa stolice“   Na rijeci Dravi najviše se lovilo po njezinim rukavcima. Tako su poznati rukavci Blace, Stara šuma, Stekli jarak, kod Melina, Krči, Pravdana te nadaleko poznat i uvijek hvaljen Tihi jarak.   Za križake su se morali raditi plotovi u vodi, da se riba što više zadržava kod njih. Bilo je svih vrsta riba, najviše mrena, podusta (pečenica), belke i klena, a pričalo se i o ulovljenim ogromnim glavaticama i štukama.   Malo ili rijetko je bilo ribiča koji su imali štapove od bambusa, najlona i udica je bilo. Rola i štap za blinkanje ili ribolov na grund (na dno) bili su rijetkost, a bili su i jako skupi. Po Dravi i Muri koristil su se „čuni“, drveni čamci posebnog izgleda. Mlađi su lovili kedericama na muhe i obade te na gliste.  
  Slike iz ribolova sedamdesetih godina   Melioracijom potoka Rakovnica, Obnoga i Bistrec uništena je priroda, to se u ovim godinama vjerojatno nebi dozvolilo. Uništene su mrtvice gdje su ribe dolazile na mrijest, životinje se sakrivale, ptice gnijezdile a kako ti predjeli sada izgledaju može se vidjeti po panjevima. Voda se isušila skoro jedan metar.   Od poznatih ribiča iz tih godina, koje sam i sam poznavao, neke valja posebno izdvojiti. VALENT KOZEC je imao nekoliko huđica (hođica) po potocima, a volio je nastavljati lecanke (samice). Bio je dobroćudan, ali nije volio da mu se krade ulov.   VINCIN je uvijek pješke odlazio u ribolov. Imao je jednu nogu kraću, pa je izgledalo da šepa. On i Tomi Jurijef lovili su klenove na „hrošće“ hrušt i mrene na gliste.   JOŽA HANŽEK i njegova žena rado su odlazili na Dravu. Ulovljenu ribu su i prodavali. Većinom su postavljali lecalke i bili su jako ljuti kada bi im djeca ukrala ribu s njih. U ribolov su išli pješke a sobom su gurali bicikl.   IVAN KOSEC je volio odlaziti na Muru, tamo je u zimskim mjesecima znao „haklati“ ribu.Sjećam se da je tako jednu zimu „zahaklao“ soma teškog oko 35 kilograma. Lovio je križakom „na telefon“ kada je riba dolazila na mrijest. Bavio se lovom ondatri (bizamskih štakora) i drugih krznaša koje je preprodavao. Jedno je vrijeme bio i poljar (čuvar polja).   BEHARA (Ivan Janković), uvijek veseo i prodornog glasa da ga se čulo u Podravinu, volio je ploviti Dravom i družiti se na piknicima.   HASAN (Stjepan Habijan, rodom iz Donjeg Vidovca)) u ribolov je odlazio obvezno svake nedjelje, bez obzira na vremenske prilike. Volio je pjevati, spominjati „curice“, znao je imati bogati ulov pa se i hvalio. Jednom mu se udica zabila u kožu. Sam si je razrezao kožu i izvadio udicu.   PAVEL REFČEV (Pavao Orehovec) i MIŠKA MATJAČIĆ (Mijo Matjačić), inače kumovi, imali su zajednički čamac, obvezno su svake nedjelje i blagdane odlazili njime u ribolov. Znali su i nas mlađe ribiče uzeti sa sobom. Mi bismo veslali i tako učili upravljati čamcem. Bili su dobri ribiči, lovili su većinom na grund i štapom direktašem. Kasnije su znali postavljati i mrežu.   MIJA REFČEV (Mijo Orehovec) također je imao čamac, rano je došao u mirovinu pa je gotovo svakodnevno odlazio u ribolov. Na biciklu je uvijek bio štap direktaš i štap s rolom.   Moramo spomenuti i FRANJIJA i JOŽEKA IMBRIČEVIH (Franjo i Josip Mustač). Franjo je i jedan od osnivača Ribolovnog društva. Volili su odlaziti na Muru, uvijek biciklom a na njemu su bili štapovi direktaši. Franjo je dugo godina koristio štap od bambusa i bio je vrlo uporan ribič.   Ovdje sam spomenuo samo starije. Bilo ih je i više. Izabrao sam ih po svom sjećanju. Ostale značajnije ribiče iz Svete Marije spomenut će netko drugi puta.  
  Priče o Glavaticama i Smuđevima uviijek su pomno slušane   Mlinari su lovili iza mlinova na špagu „lecaljku“, gdje je riba čekala da u vodu padne nešto kukuruza ili brašna. Kod Svete Marije mlinovi su bili na rukavcu zvanom „melinski jarek“, tu su bila tri mlina. Jedno vrijeme je jedan mlin bio i u Staroj šumi.   Na rijeku Muru odlazilo se biciklima do karaule u Gorenjaku, to je oko 7 kilometara od Svete Marije, lovilo se štapovima direktašima i štapovima s rolom na grund (tko ih je imao). Od već spomenutih na Muri je lovio i Edi Kedmenčev (Eduard Kedmenc), on je radio na poljoprivrednom pogonu koji je bio u Gorenjaku pa je koristio svaku priliku za ribolov. Kako prića znao je uloviti puno kečiga koje se bile do dva kilograma težine. Ulovio je i puno štuka i bolena.  
  Veliki brijeg kod Melina i što se sve može napraviti u starom toku Drave nakon izgradnje elektrane   Najjednostavniji ribolov obavljao se „lecanjem na dno“, za to su se koristile žabe i male ribice „kederi“. Lecaljke su se sastojale od glavne „drete“ ili debelog najlona „flaksa“ i 2 – 4 udice na koje se nataknuo mamac. Postavljale su se pred večer a ujutro rano se išlo pogledati. Na udicama su večinom bile mrene i klenovi a u manjim slučajvima koji som, štuka ili smuđ.  
  Vikend na Krčima i ribiči na Dravi   Interesantan ribolov bio je na „hrošće“ (hrušt). To je specifičan ribolov a pribor je bio štap s najlonom i udicom, plovak se nije koristio. Moj brat Drago, stric Rok i ja znali smo otići na Krče do steklog jarka, njime do vidovske Pravdane i natrag do Krči i imali bi svaki više od pet kilograma klenova. Lovili smo po dravskim rukavcima gdje je bilo granja u vodi gdje su se klenovi volili zadržavati.  
 Zamrznuta Drava u DDubravi 
  Na dravskom mostu u Donjoj Dubravi morao se lomiti led S natjecanja na ribnjaku kod „melina“   Drava se znala skoro u kompletnoj svojoj širini u zimskim mjesecima zamrznuti. Mi djeca odlazili smo na sanjkanje u rukavce a interesantno nam je bilo pred prolječe gledati kolike sante leda plivaju Dravom. Odlazili smo u rukavce gdje su bile veće dubine gdje su ribe ostale na zimovanju, izbušili bi rupu u ledu i s ostima „bardunom“ lovili veće ribe.   Uz spomenute bare, potoke, dravske rukavce imali smo i šoder grabu koja je nastala iskapanjem šljunka za potrebe zavažanja poljskih puteva. U njoj smo održavali prijateljska i društvena natjecanja. Šoder graba je izgradnjom elektrane nestala, preko nje je napravljen dovodni kanal elektrane. Prije zatrpavanja organizirali smo izlov ribe. Nemoguće je bilo izloviti svu ribu pa je veći dio zatrpan.   Izgradnjom hidroelektrana na Dravi počeli su problemi s vodostajem Drave. Stalne su bile oscilacije vode što se naročito počelo osječaki nakon izgradnje hidroelektrane Čakovec. Voda je znala pasti i više od jednog metra a u toj visini je znala i naglo doći. U rukavcima je ostajalo mnogo raznog ribljeg mlađa. Godine 1985. počela je izgradnja Hidroeletrane Dubrava koja je sa sjedištem u Svetoj Mariji. U prvim godinama rada elektrane ribolov je na rijeci Dravi u starom toku bio dobar jer je riba još bila naučena na rijeku. U odvodnom kanalu koje se proteže do Donje Dubrave trebalo se naviknuti loviti ribu. Kanal je jako zahtjevan za ribolov, no nakon nekoliko godina usavršila se tehnika ribolova pa se u njemu mogu uloviti vrijedni trofeji riba. U akumulacijsko jezero odlazimo loviti na ulaz kd Donjeg Mihaljevca, u prvim godinama je bio malo ribe, sada ima kapitalnih primjeraka šarana, amura, štuka, deverika a o somovima da i ne pričamo.  
  Drenažni jarak kod Svete Marije i spoj odvodnog kanala i Drave kod Donje Dubrave   Uz jezero hidroelektrane izgrađen je drenažni jarak koji sakuplja podzemne vode iz jezera. To je procjedna voda, hladna i bistra, u prvim godinama bez raslinja i bez riba. Dok je jarak bio otvoren, još nije bila izgrađena mala elektrana, primjetili smo da u njega iz odvodnog kanala ulaze pastrve. Bilo je potočnih, bilo je divljih kao što neki kažu „dravki losos“ a bilo je i kalifornijskih. Odlučili smo da u taj jarak ubacimo na probu nekoliko kilograma potočnih i nekoliko kilograma kalifornijskih pastrva što se pokazalo izuzetno dobro, riba je jako dobro napredovala. S rukovodstvom Hidroelektrane Dubrava društvo je dogovorili da se u zadnjih tri kilometra jarka na svakih 50 metara ubaci po 2 metra kubnih kamena kako bi se stvorili uvijeti za bolje miješanje vode a time i obogačivanje kisikom koji je u vodi nedostajao. Tokom narednih godina u jarku se riblji fon obogatio za nekiliko puta, svake se godine poribljava. Jedna je od najpopularnijih salmnoidnih voda u Hrvatskoj. Nažalost u nekim jako hladnim zimskim mjesecima velike štete na pastrvama naprave kormorani.  
  Natjecanja na odvodnom kanalu i drenažnom jarku   U nekim literaturama na Dravi i Muri bilo je Dabrova koji su nestalli ili su bili istrijebljeni. Ponovo su ispušteni pa su se u zadnje vrijeme i jako namnožili. U Dravi na našem području ima nekoliko primjeraka što je moguće vidjeti po srušenim stablima uz rijeku. Stabla su srušena na njihov specifičan naćin, glodanjem. Primjetio sam srušena stabla i u promjeru od 40 centimetara.   Pripremio: Antun Kedmenec, Lektorirao: prof. Ivica Zvonar